Hrvatski neokomunizam

Da, „dvadeset i pet godina nakon pada komunizma te u suprotnosti s očekivanjima nakon pristupa postkomunističkih država članica Europskoj Uniji nismo uspjeli utemeljiti uspješne i razvijene demokracije u Srednjoj i Istočnoj Europi,“ kao što stoji u praškoj poruci Platforme europskog sjećanja i savjesti (23. lipnja 2014), što nije posebna novost za kritičku hrvatsku javnost. A nije ni za elite proizašle iz komunizma i njihov propagandno-medijski aparat, s kojim danas otvorenije nego ikad vode žestoku ideološku borbu u prilog pohrvaćenja jugoslavenskog komunističkog režima. Upravo je Ivo Josipović na iznimno sektaškoj proslavi u Brezovici 22. lipnja naglasio kako bi, „da nije bilo pobjede antifašizma, naša budućnost a potom i samostalnost bila daleko neizvjesnija i teža.“

U čemu je srž prevare? Prije svega, nas je komunizam izuzetno unazadio. Nepoštivanje vlasništva, sustavna korupcija, zloporaba pravosuđa, klasna mjerila i ignoriranje meritokracije, privilegiranost povlaštenih, negativan odnos prema radu, nespremnost na rizik i inovacije, sve to predstavlja lepezu komunističkih izvora našega društvenog propadanja. Kako je moguće da su poražene fašističke zemlje, poput Italije i Austrije, koje su nakon rata bile u ruševinama, u relativno kratkom roku prestigle sve „prednosti“ Titovog „socijalizma“? Moramo biti svjesni da je komunizam doslovno sprječavao razvoj te da smo u krizi zbog stanja društva koje je izravno proizašlo iz komunističkih deformacija. Zato je svako opravdanje komunizma dodatno opterećenje. No, takva opravdanja sama su po sebi lažna i reakcionarna, bez obzira koliko se kamuflirala borbom protiv fašizma, koji je također bio izuzetno štetan.

U Hrvatskoj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata nije bilo pobjede nikakvog „antifašizma“. U Hrvatskoj, kao i u drugim dijelovima okupirane Jugoslavije, pobijedila je Komunistička partija (KPJ), lokalna predstavnica staljiniziranog komunističkog pokreta. Zahvaljujući politici okupatora i njihovih domaćih suradnika, kao i pasivnosti većinske Hrvatske seljačke stranke, brojčano neznatan ali kadrovski agilan KPJ uspio je stvoriti i potpuno ovladati oružanim partizanskim pokretom, kojim je uz savezničku pomoć preuzeo vlast i onda u kratkom roku od svega nekoliko godina potpuno i u svakom detalju sovjetizirati zemlju. Možda Josipović doista vjeruje da su ljudi iz brezovačke šume „ustali za slobodu, ustali i za demokraciju“, ali komunisti nikad nisu štedjeli na retorici slobode i demokracije, s tim što je njihovo najuže vodstvo istovremeno pripremalo diktaturu i neslobodu ne samo za nekomuniste, nego i za članove vlastite partije.

Štoviše, hrvatski karakter partizanskog pokreta u NDH krajnje je upitan. Točno je da su komunisti na razne načine pokušavali osporiti razne bojazni glede komunističkih intencija, pa su povremeno pravili ustupke srpskom i hrvatskom nacionalnom osjećaju. No, uspostavljanje hrvatske državnosti naspram NDH nije bio cilj KPJ/KPH niti je federalizam kao takav bio posebno cijenjen u komunističkom pokretu. Riječ je o polugama za ovladavanjem masama, koje su s lakoćom pohranjene u pučkofrontašku ropotarnicu čim se KPJ osjetila sigurnom za kormilom vlasti. Zato se ne može tvrditi da su komunisti ostvarili preduvjete za hrvatsku slobodu i nezavisnost. Upravo suprotno, oni su bili dodatna prepreka na tom putu. Razlog tomu bila je spremnost zapadnih saveznika da, kao jamstvo trajnog uklanjanja nacističkog totalitarizma, ali i iz straha od obnove njemačke imperijalističke politike, prihvate Sovjete za partnere u podjeli Njemačke i Europe, što je za istočnoeuropske zemlje, pa i za Hrvatsku, koju su bez ikakve demokratske provjere ostavili unutar Jugoslavije, značilo više od četiri desetljeća diktature, nacionalne neravnopravnosti i stagnacije.

Kad je 1989. istočnoeuropski komunizam doživio svoj povijesni slom, Europa je dograđena. Onako kako je od 1989. utemeljena ona je također stečevina pobjede nad komunističkim totalitarizmom, koji je i u Hrvatskoj zauvijek propao kao održiv politički sustav. To baštinike komunističke „nove klase“ posebno ne zabrinjava. Uostalom, tko je među njima u trenutku raspada komunizma i Jugoslavije javno zagovarao nastavak jugoslavenskog komunističkog sustava? (Ne sjećam se da je kroz desetljeće Tuđmanova predsjedništva profesor Josipović izustio jednu javnu, političku riječ, ponajmanje u prilog „antifašističkog“ doprinosa hrvatskoj nezavisnosti). No, bilo im je jasno da njihove materijalne stečevine, pa i kontinuitet njihove vlasti u nizu prijelaznih („tranzicijskih“) ustanova, navlastito u administraciji, pravosuđu, gospodarstvu, koje nitko nije ugrožavao, mogu opstati samo uz krajnju trpeljivost onog dijela nacije, nipošto neznatne, koji je doista bio žrtva komunističke diktature. To je budilo nesigurnost koju su željeli ukloniti. Postupno se stvarao mit o tomu kako je Hrvatska opljačkana (i to nakon komunista koji jedva da su razlikovali privatno vlasništvo od državnog), a potom da je sve bilo bolje pod komunističkom vlašću. Nastupio je trenutak za postupnu rehabilitaciju komunizma uz šifru „antifašizma“. U tomu su djeca komunizma djelomično i uspjela za drugog mandata Stjepana Mesića, njihova glavnog glasnogovornika.

Mesićeva politička djelatnost postala je mjera hrvatskog neokomunizma. Njegovo nedavno priopćenje od 30. lipnja protiv izjave Tomislava Karamarka u prilog izbacijanja Titove biste iz Predsjedničkih dvora ide jedan korak dalje od sad već uhodanih floskula kako su „Tito i komunisti ... postavili temelje na kojima je bilo moguće uspostaviti današnju samostalnu Republiku Hrvatsku“. U svom priopćenju Mesić ne samo da brani Tita kao komunista („na području bivše Jugoslavije antifašistički su borbu poveli i završili uspješnije, nego u bilo kojoj zemlji okupirane Evrope, komunisti. Tito je bio komunista“; N.B.: pravopis odaje Mesićeva asistenta kao stvarnog autora ovog pamfleta). On brani i samu komunističku ideju: „Obračun s Titom ... obračun je s idejom komunizma koja postaje u uvjetima ekonomske krize sve zanimljivija i privlačnija ljudima koji do sada o njoj ništa nisu znali.“

Na drugom mjestu u istom priopćenju Mesić upozorava Karamarka kako „nikada nije dobro da političar unaprijed otkriva svoje namjere.“ No, svoje je namjere otkrio upravo Mesić. On računa na nalet neupućenih pripadnika mlade generacije, koji o komunizmu dosad „ništa nisu znali“, ljudi poput onih što su na Titov poziv otišli u pokret koji je propovijedao slobodu i demokraciju, a odveo ih u diktaturu. Nažalost, to nije u potpunosti račun bez krčmara. U Hrvatskoj doista postoji adolescentska ljevica, koja je ovladala rječnikom klasne isključivosti, šupljih fraza („fašizam je imanentan kapitalističkom sistemu“), učenja iz „iskustva jugoslavenskog socijalizma“, borbe protiv „termidorskih falsifikacija“, ali iza koje stoje iskusni mesićevski mačori s porukama poput ove: „mnogi se uporno ‘tješe’ time da sada žive u slobodi, odbijajući shvatiti kako se ona često svodi na to da gladan čovjek bez posla i bez krova nad glavom ima pravo reći da njegova vlada ništa ne valja. I – izaći na višestranačke izbore“ (Tomislav Jakić u Novostima, 4. travnja). Za njih je kriza prilika za igrokaz revolucije. Dakako, toga ima mnogo više u starim demokratskim zemljama, mnogo bogatijim i uspješnijim od Hrvatske. Ipak postoji velika razlika: u Hrvatskoj je riječ o teatralnoj restauraciji propale diktature. Indikativno je da adolescentska ljevica i njezini sponzori ne mogu bez titoističkog obrasca. Duboko reakcionarna i protudemokratska, takva je neokomunistička ljevica osuđena na farsično ponavljanje starih jugokomunističkih stranputica.

Raznolike restauratorske grupacije posebno su uznemirene u ovoj izbornoj godini. Jedan od Josipovićevih glasnogovornika iznio je tezu da je „osnovno prešutno pitanje predsjedničkih izbora: jeste li za fašizam ili antifašizam“ (Danko Plevnik u Slobodnoj Dalmaciji, 28. lipnja). Sa svoje strane mesićevci, nezadovoljni Josipovićevim kunktatorskim navadama („na dan izbora on se neće imati pohvaliti ni sa čime. [...] Perspektive pobjede takvoga kandidata takve stranke u najmanju je ruku zastrašujuća“), traže trećega („Mora, naprosto mora postojati i treća stranka i treći predsjednički kandidat“, Tomislav Jakić u Novostima, 27. lipnja). Možda samog Mesića? Zanimljivo je primjetiti kako su u svoju mrežu pokušali uplesti i mrtvog Tuđmana, čije se antifašističke vjerodajnice na ljevici više ne osporavaju, pogotovo zato što se s Tuđmanovim taktičkim titoizmom itekako može voditi borba protiv aktualne politike njegove stranke.

Nema dvojbe da su Tuđman i utemeljiteljsko vodstvo HDZ-a, kojemu je pripadao i Mesić, mnogo učinili da se relativizira diktatura u kojoj su sudjelovali u ranijim razdobljima svoje političke djelatnosti. Ali njihove motivacije ne mogu imati prednost pred aktualnim izazovima. Politika „pomirenja“ pokazala se pogrešnom upravo zato jer nije bila realna. Zaraćene strane iz jednog dubokog građanskog sukoba nikad se i nisu mogle pomiriti, a ignoriranje bilo kojih zločina – ustaških i komunističkih – samo je kompromitiralo demokratski poredak u nastajanju. Demokracija ne trpi povijesne kompromise bez stvarnih idejnih ustupaka. To je najvažniji od razloga zašto ne samo neokomunizam nego i svaka sentimentalnost prema komunističkom nasljeđu najozbiljnije potkopava naš demokratski poredak.

Praška poruka Platforme europskog sjećanja i savjesti upozorava na ove okolnosti. Ona naglašava loše posljedice kontinuiteta komunističkog pravosuđa na uštrb demokratske vladavine prava, izbjegavanja sudskog progona komunističkih zločinaca, neuspjeha protukoruptivnih mjera, prevlasti gospodarskih nad demokratskim snagama te nepovjerenja građana prema medijima. Posebno je važno uočiti kako poruka usmjerava pozornost prema posljedicama ovakva stanja: demokratski politički sustav postupno se delegitimira, a na političkim rubovima rastu protudemokratske stranke ljevice i desnice. Poruka jasno ukazuje i na međunarodno izvorište protudemokratskih tendencija – na Putinovu Rusiju. Doista, kratkovidno je previdjeti sve smjelije djelovanje putinovske agenture i u Hrvatskoj. Premda se često maskira gospodarskim i enegetskim interesima od obostrane koristi, ona je najčešće strateška alternativa našem euroatlanskom putu. Nije slučajno da su pripadnici elita proizašlih iz komunizma – Mesić i Josipović izvrsni su primjeri – najglasniji zagovaratelji produbljenja gospodarskih odnosa s putinovskom Euroazijom ili traženja izvaneuropskih partnera kao kompenzaciju za sve što tobože nismo ostvarili ili u čemu smo zakinuti kroz zapadnjaštvo i euroatlaticizam. Ma koliko bili u NATO savezu i EU-u, u igri su još uvijek atavizmi titoističkog „nesvrstavanja“.

Ima li nade za izlaz ih ovoga alarmantnog stanja? Poruka preporuča učenje iz totalitarne prošlosti. To i nije lako u zemlji gdje se povijest sustavno falsificira, gdje povijesni revizionisti svoje osporavatelje nazivaju „revizionistima“, gdje postoji čitav bonton zaslađivanja komunističke prošlosti. Piše se o NOB-u a da se uopće ne dovodi u pitanje ovaj čistokrvni agitpropovski termin, jedan od mnogih koji su stvarali lažnu realnost komunističke diktature. Zato demokratski odgovor neokomunizmu ne smije podleći bilo kakvim ustupcima desnoj demagogiji. Apologeti ustaških poklika i znakova najučinkovitiji su sufleri neokomunističke propagande. Hrvatski identitet ne brani se propalom poviješću nego demokratskim angažmanom. To možda neće biti po ukusu pomodne neokomunističke elite, ali je najsigurniji put da ih se pomete s javne scene. Snaga je u znanju i djelovanju, na čemu počiva demokracija i iz kojih niču promjene.